Dalibor Talajić - Vodnjanska priča

U ponedjeljak 21. studenog u 19h u Galeriji Fotokluba Split, Marmontova 5, otvara se izložba Dalibora Talajića pod nazivom Vodnjanska priča. Izložba ostaje otvorena do 3. prosinca 2011.

Dalibor Talajić - biografija.
Dalibor Talajić rođen je 1973. godine u Rijeci, a trenutno živi i radi u Rovinju. Završio je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Bologni 1999. godine što je ostavilo vidljivi trag na njegovom fotografskom stvaralaštvu. U početku, kao akademskog slikara, fotografija ga nije nimalo interesirala. No, spletom okolnosti, u 2001. iz poslovnih razloga kupuje prvi digitalac i počinje fotografirati. Prvih nekoliko godina fotografiranje mu je bilo čisto odrađivanje posla da bi se polako pretvorilo u ono što mu je sada glavni interes i ljubav. Danas, deset godina nakon, fotografija je Talajiću u potpunosti nadomijestila ulogu koju je u njegovom životu dotad držalo slikarstvo. Njegovi motivi najčešće su svakodnevnica malih istarskih gradova i mjesta: ribari, brodovi, gradske siluete, prolaznici, starosjedioci. K tome, Talajić se bavi i koncertnom fotografijom pa su protagonisti njegovih radova često veliki glazbeni umjetnici poput B.B. Kinga, Kimmo Pohjonena, Gibonnija i Miroslava Tadića. Upravo za takve fotografije dobio je i nekoliko inozemnih priznanja poput prve nagrade na europskom natječaju Lumix Award 2010 i International Photography Award 2010, a 2011. godine mu je nekoliko fotografija izabrano za putujuću izložbu na otvorenom "More kao platno" koja je proputovala 16 glavnih hrvatskih gradova, te imala više od milijun posjetitelja. Daliboru je Vodnjanska priča u Foto klubu Split četvrta samostalna izložba.

Dalibor Talajić - Vodnjanska priča.
Ono što Vodnjan dodatno čini posebnim i drugačijim od ostalih istarskih gradova i naselja, njegova je iznimno naglašena multietničnost: u tom su se malom prostoru stisnuli i pod istim nebom žive ljudi mnogih nacionalnosti, kultura i običaja. Sreća je u nesreći i to što Vodnjan još uvijek nije postao žrtvom stranog kapitala i turističkog vampirizma, koji u tradicijskom i kulturnom smislu doslovce ubija cijelo hrvatsko priobalje. Vodnjanski su prazni prostori svjedoci i učitelji povijesti, zaborava i prolaznosti, za razliku od luksuznih i mrtvih "šupljina" stvorenih posvuda za dvomjesečnu zaradu tijekom ljetnih mjeseci.
Vodnjan je bučna pozornica života: djeca se zabavljaju na ulicama; ljudi se susreću na gradskom trgu i satima pričaju o koječemu; trgovine, mesnice i kavane odišu nekdašnjim bojama i mirisima; traktori u povratku s polja prolaze središtem grada, a susreti s kozama ili magarcima uobičajeni su.
U takvom sam okruženju pronašao neiscrpan izvor fotografskih motiva i priča, ali i životnih iskustava i upoznavanja, te sam unatrag dvije godine ondje redovan gost: nekima prijatelj, nekima smetnja, stranac, ili čudak koji kao da bez cilja luta "njihovim" prostorima. Jer u Vodnjanu, kao u svakome malom mjestu, ne može se proći nezamijećeno. Ulična fotografija gužve u metropolama – jednoga Erwitta, Winogranda, Moriyame ili Meyerowitza, gdje fotograf neprimjetno bilježi nepoznate prolaznike – ovdje ne može nastati. Ovdje ulazite u intiman i ograđen prostor koji traži otvorene ruke i poštovanje, tu je svaka fotografija iznenađenje i dar čije se poruke iščitavaju u nagovještajima i slutnjama.
Vodnjanska priča moj je prvi dugoročan dokumentarni projekt. Nakon dugih godina tijekom kojih sam na fotografiju gledao kao na likovnu sliku, odnosno predmet koji sam sebi mora biti dovoljan, svršen i za oko privlačan, u posljednje me vrijeme sve više privlači i izaziva oblik fotografskog eseja, u kojemu veći broj fotografija iz različitih kutova, raspoloženja i vremenskih razdoblja pričaju priču o određenoj temi koja me izaziva, zanima, plaši ili privlači. To je osobniji i intimniji način otkrivanja svijeta koji me okružuje; na neki način traži od mene strpljenje, (us)trajnost i predanost, a konačni rezultat omogućuje slojevitost i višeznačje koje puku dokumentarnost katkad može uresiti ukrasima onoga nečeg "drugog", riječima neobjašnjivog.